Dragi, dragi, dragi, moj dragi – šaputala je vrana svom partneru, odabraniku srca njenog, na vrućem asfaltu pedeset i petog kilometra ceste prema sjeveru. Nježno šaputanje prekidalo je kljucanje njenog kljuna po mekoj masi, rasprostrtoj podno njenih nogu. Petnaestak sekundi ranije ta je masa bio njen ljubavnik, suputnik i vran njenog života – bio je tako crn, iznutra i izvana, tako duboka je bila njegova misaona i pernata tama. Znao je najbolja mjesta za ljuljanje na vjetru, znao je gdje tražiti hranu, bio je brz i okretan kada je trebalo bježati ili se popeti na njena leđa, često usred noći, dok je duboko spavala. Kotač kamiona narančaste boje, natovarenog komadima građevinskog otpada, okretao se, bez ikakve ambicije da bude najbrži, najljepši ili pak najrazorniji, cestom prema sjeveru. Odjeven u izlizanu gumu, nije mario za apsolutno ništa na ovome svijetu, otkako je nastao u nekoj tvornici kamionskih kotača. Bio je i još uvijek je savršeni kotrljajući nihilist. S jednakim nehajem pregazit će nečiju baku, uplakano dijete, sluzavog puža, odbačenu žvaku i najdivniju, najmračniju vranu svih vremena. Dijete, baku i ostalo još nije upisao na listu svojih pobjeda, ali vrana je dolijala.

 

– Dragi, oh, dragi – nastavi vrana, nježno pokušavajući razgrnuti perje svog plosnatog sudruga, ne bi li doprla do mirisnog sadržaja njegovog želuca. Vrući ljetni vjetar gurkao joj je krila, a nekoliko je puta čak pomaknuo i Njegovo pero ili dva. Nije nasjedala na prozirne trikove Majke prirode, tek je, između zalogaja, pronašla dovoljno vremena za jedan blijedi osmijeh. Ako se vrane uopće mogu smijati. Bio je mrtav poput tolikih njihovih zajedničkih ručkova i večera, bio je mrtav poput gliste koju su zajedno komadali na rubu šume još ovoga jutra, uživajući u svakom zalogaju, koji im se migoljeći spuštao niz grlo. Bio je mrtav i mirisao je, divno i opojno. Kljucala je sluz njegovih organa i sisala pohotno sadržaj želuca u kojem prepozna napola probavljene komadiće gliste. Njegovo je perje lelujalo na vjetru, sunce ranog ljetnog popodneva raketiralo je njen um neprekidnom salvom fotona, a nosnice joj je potpuno preuzeo miris njegove suštine. Bio je glavno jelo najbolje večere s njom, davao je sve od sebe, vjerovala je u to, čvrsto. Žderala je njegovu ljubav, upijala esenciju njegovog postojanja kljunom kojeg bog, vrag i evolucija oblikovaše baš za to. Anatomija podređena ljubavi, za života i nakon njega.

– Dragi, najdraži – protisnu kroz kljun, koji se trudio progutati paperje pomiješano s kožom. Zagrcnu se i poskoči od tla, naprežući se. U svježu gumu kineske proizvodnje odjeven kotač promjera 16 inča projuri nekoliko desetaka centimetara od nje, no ona se ne osvrnu. Borila se s ostacima ljubavnika kojeg je još nekoliko kotača dodatno učvrstilo u stavu da je ovozemaljski život tek isprazno udisanje i izdisanje zraka. Temeljito utisnut u pedeset i peti kilometar, vran je svoju ljubavnicu, pomisli ona, sada ipak odlučio staviti na kušnju. Pomamila se za njegovim srcem, čak je raskopala prsni koš i raščerupala perje, ali je požurila, nošena žudnjom. U nekoliko halapljivih kljucaja napunila je kljun komadima kosti, kože, perja i tkiva. Sve se to, kao po dogovoru, u njenim ustima i jednjaku pretvorilo u svjesnu masu, koju je bilo nemoguće progutati ili ispljunuti.

Iskašlje se i nakašlje, poskoči još jednom dok su oko nje tutnjali automobili, autobusi, kamioni, bicikli, motocikli, a mozak joj se topio pod snopom užarenih sunčevih zraka, koje je svijetleća kugla na nebu usmjerila upravo na nju. Prokleta se masa nije micala, komadići kosti zabili su se u stijenke jednjaka, pokušajući povratiti masu dovukla je sadržaj svog želuca, koji se spoji s paklenim ostacima njenog veličanstvenog mužjaka. Zaboravila je disati, sve što je željela je izbaciti te ostatke njegovog srca iz usta, iz kljuna, ne trebaju joj, shvatila je da je pretjerala. Vraćam ti srce, dragi, pomisli, istovremeno se trudeći raširiti vrat dovoljno da oslobodi zaglavljene koščice. Sunce je udaralo u asfalt oko nje, vjetar je podizao prašinu, a krvava krila njenog druga tek povremeno bi se naizgled otela zagrljaju smrti i prepustila strujanju zraka. Poželi da krilima može primiti vlastiti vrat i razvući ga, poželi ruke i prste, poželi zrak u plućima i tišinu hrastove krošnje u šumi.

Kotač autobusa, zabrinut zbog uboda koji je osjetio na svom obodu desetak minuta ranije, a koji bi mogao prerasti u rupetinu i dovesti u probleme vozilo koje se kretalo brzinom od 65 kilometara na sat, tek je usputno trepnuo na neravninu na cesti, a potom još jednu, prvu mekšu, a drugu nešto istaknutiju – druga mu je čak pružila trenutak zadovoljstva, lomljenje strukture, pretvaranje trodimenzionalnog predmeta ili bića u gotovo dvodimenzionalni, zvuk hrskanja i prskanja i rasprostiranja, podređenosti. Brinula ga je, međutim, i dalje rupica koja se stala širiti, kao i brzina autobusa, koja se popela na 75 kilometara na sat.