Šulja se i prikrada desetina vojnika, redom odjevenih u maskirne uniforme, preko livade, ne bi li se, eto, neopažena prebacila što bliže neprijateljskih položaja te po njemu, neprijatelju, potom osula vatru pravedničku, bojovničku, domoljubnu. Svaki vojnik brine o tome da uvijek bude iza nekog zaklona, jer neprijatelj nikada ne spava, što ih je još davno naučio Hrvoje Hitrec u Smogovcima – zato uvijek ima podočnjake, taj neprijatelj. Jedan se vojnik, tako, otkotrljao u sjenu koju je na livadu netom bacio jedan nestašni oblak. Drugi se šćućurio iza tratinčice, a ispod lista trputca mogao si ih nabrojati čak pet. I dok nabrojiš do tristo i uplatiš loto, evo njih nadomak neprijatelju, zastadoše, dok im generalska ruka ne izda zapovjed i oni ustadoše, svi k’o jedan, osim njih polovice, i krenuše rigati filmsko streljivo po zamišljenim velikosrpskim demonima. Negdje iza, ili postrani, promatra ih iskusno oko redateljevo, oko kojemu ništa ne može promaknuti. On je odabrao i oblak i tratinčicu, a livadu s trputcem dovoljno velikim da se ispod njega skutre dvojica prašinara i vezist, tražio je punih petnaest minuta, ujutro na dan snimanja.

U sceni, pak, sljedećoj, general, markantan i otmjen, napučen mudrošću svih generacija vojskovođa naroda kojemu pripada, zbori svojim vojnicima izjave takve, da se ovi čudom čude i snebom snebivaju, razumijevajuć tek poneku riječ ili frazu. Maskirani Konfucije, kojemu je u srcu domovina, a u glavi poticajima poticana tuna, rukom desnom vojsku vodi, dok mu lijeva Marulića prevodi, sa starohrvatskoga na svahili i obratno. U njegovoj je glavi taktika cijelog rata, svi potezi mu znani, sve bitke unaprijed odigrane i dobivene. I one metkom vojevane i one šarmom, činom i položajem utabane, jer njegova čizma istim ognjem srpske zvijeri gazi i otapa srca ženska. Od satnica i vladarica, do brigadnih psihologinja, nelijepih za civila, no divnih za vojaka, što radno vrijeme provoditi vole nogu uzdignutih na stol svojeg tamnog ureda u oronuloj zgradi bivše armije, u službenoj odori, suknje marno zadignute ponad koljena, dok im djelatni vojnik bez čina dolazi očima gutati bedra i umom im se uvlačiti u nedodirljive predjele visokočasničkih prepona, samo zato što su ga pozvale da ih vidi. Da vidi što ne može imati, maštale su. On ne može, ali general, pred njim bi stidljivo i stidno plakale, jer čovjek se takav jednom rađa. Jednom ga nebo među smrtnike šalje.

Nižu se scene, a herojstvo, gusto, tmasto i neprovidno, cijedi se iz televizora u boravke dnevne, gdje ga sišu, ližu, gutaju i u njem se guše oni kojima je mozak ispralo vrijeme, negdje i nekada davno, dok su tukli prištavog klinca u četvrtom de, mlatili ženu kojoj su zaboravili ime, gubili socijalnu pomoć kladeći se na utakmice četrnaeste kazakstanske lige i pokušavali, svakoga dana iznova, dokučiti treba li prvo pustiti vodu ili obrisati analke, nakon što je iz njih poiskakala probavljena janjad, svinje, poneko govedo ili gemišt svega toga pomalo. General je njima ono što nikada nisu bili, nikada biti neće i u njemu svi vide djelić sebe, onaj djelić koji ih zadovoljava i nadahnjuje svaki put kad čuju da je “naš nogometaš” ili “košarkaš naš” negdje, tamo daleko, uspio poslati loptu u gol ili je ubaciti u koš. Njihov je gol i naš gol, koš je njihov koš sviju nas, kao što je naša i njihova žena, uska i tanka, utegnuta i preplanula, odlikaška. Najviše je naše ono što nemamo i nikada nećemo imati.

Svaki put kad general, a pisat bi mu čin zaista trebalo velikim slovom, povisi svoj božanski glas i njime ispuni sobu, dvoranu ili prostor ispod trputčevoga lista, zatitraju srca domoljubna. Kada mu je, u ono slavno i neosporivo doba, uzmanjkalo vojnika ili streljiva, general je sam opkoljavao protivnika, sam je ulazio u cijevi višecjevnih bacača iz kojih se potom ispaljivao, na više bojnišnica odjednom, u legla četnika i okupatora. Letjeli su meci, kao po nekom dogovoru, s obje strane, kidali meso, drobili kosti i gasili živote, dok su negdje daleko, u tihom i mirnom Zagrebu, vrhovnici mrkih pogleda pripremali prijelom knjiga o vlastitoj veličini, dok su im osušene faluse redom mazili prodavači metaka, vozači autobusa, bivši zatvorenici i batinaši. Sve do vrhunca, do orgazma nacionalnih razmjera, u kojemu su, ošamućeni onim post-koitalnim ushićenjem, vlastiti narod zamijenili za neprijatelja, a neprijatelje doveli u dvore svoje, uzdigli ih do trona i pripustili im tek rođenu državu, vršnjakinju Djevice Marije u doba njenih prvih tjelesnih (i svetoduhovnih) iskustava, nutkajući im da joj metnu, da joj ga, mladoj i nevinoj, samostalnoj, suverenoj i međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj, gurnu što dublje, u sve otvore i pore, da je razvale i razore, opustoše i istroše gore od bilo kojeg četnika i nesretnika, kojega je drug s one strane Dunava poslao, kao po dogovoru, da troši svoje metke, pucajuć u tko zna koga, tko zna zašto.