Bog je, ako je vjerovati Hrvatima, također Hrvat i nedvojbeno također nogometaš. Objektivan je koliko prosječan Hrvat to može biti, jer je ispod pulta ipak pronašao načina da hrvatskoj nogometnoj vrsti pošalje posebne doze snage i odlučnosti, ma koliko se njihovi protivnici također kleli u Njega i zazivali blagoslov Njegov. Bog, naime, zna u kojem(u) grmu leži zec, zna da su Hrvati i njihovi nogometaši ostavili srce, dušu, znoj i krv na travnjacima svjetskog(a) prvenstva, pa im je, raznježen u svojoj bezgraničnoj dobroti podario moć da svladaju mrske protivnike unatoč tome što su protiv njih, ponovo, bili svi koji su ih ikada ugnjetavali. Pomogao je Bog svemogući stvoritelj (može i velikim slovom) da Hrvati svladaju sve nogometne Srbe, Muslimane, četnike i balije, Slovence i Francuze i one Britance koji su također Srbi i oduvijek su to bili, jer zna Bog da je lopta hrvatska loptastija od lopata bilo koje druge nacije. Jer u usporedbi s Hrvatima gotovo da je i sam Bog nevjernik. Takvu naciju, zna On to dobro, majka (može i velikim slovom) samo jednom rađa, pa ako neće Hrvat, neće nitko. Doduše, poskliznuo se svemogući dobročinitelj u finalu, stao je punom nogom na loptu i opružio se duž ruskog travnjaka, ali ne mari, Hrvati su svijetu još jednom dokazali da su sjajni kada je to najmanje važno i potrebno, da mogu, žele i znaju kada i gdje je to posve nebitno. Stali su uz Boga i Bog je stao uz njih, a onda im je fotobombu opizdila Kolinda i slika, ikona bi potpuna i svijet zgranut osta nad spoznajom da se stoljećima izabranom samoprozivala posve pogrešna nacija. Nogomet je od Boga i Bog je od nogometa i Hrvati su od Boga i lopta im sveta u blagoslovljenu pomoć pritekla dabogda. Amen.

I dočekaše napaćeni Hrvati, pritisnuti samima sobom i oguljeni do kostiju porezima i nametima i sveopćim besmislom postojanja, u nihilističkoj nirvani, svoje heroje, svoje križare koji se iz polučetničke Rusije vratiše srebrom optočeni. Stajaše Hrvati satima na žegi sunca im božjeg, slušaše Hrvati mužjačke urlike s pozornica i guraše se ne bi li dotaknuli lim autobusa koji puzaše noseć’ na krovu njihove idole, apostole nogometne. Lomiše jedni drugima kosti ne bi li se ustima i nosom primakli ispušnoj cijevi toga autobusa te udahnuli djelić plinova iz motora s unutarnjim sagorijevanjem, u kojemu čak i štetni spojevi bivaju blagoslovljeni dodirom Boga svemogućeg, centarfora nad centarforima, veznog kakvog ni Ćiro vidio nije.

A kad slavlje se nogometno stiša i Hrvati se vrate svojim životima koji to nisu, kad gazde im privatnici isporuče plaće u kvadratićima povijesnog im grba, a cijene u dućanima ih natjeraju da u sebi skandiraju “neopisivo” iz dana u dan, i dalje će im u dubini duše kucati srce vatreno. I dalje će vjerovati da je koketiranje sa sunčanicom i dan izgubljen na stajanje u gužvi nešto što će netko nekada uvažiti i priznati i vrednovati. Oprati će Hrvati potom svoje guzice, rublje i posuđe u fontanama idiličnih im metropola, dok im u džepu pulsiraju ispražnjene bankovne kartice te će napokon potražiti odmor od cjelodnevnog hrvatanja u svježini svojih soba, odnedavno obojenih u boje poreza na nekretnine. Ako im, pak, pozli i bolest ih suoči sa Smrću, Hrvati će i dalje vjerovati da sanitetsko vozilo živih boja i glasnih sirena u svojoj utrobi skriva osobu liječničkoga usmjerenja. Vjerovat će jer Hrvatska je, naučili su to kroz nogomet, zemlja kakve nema. I dok čekaju da iz kombija hitne iskoči stado liječnika s kompletnom opremom za operacije na terenu u ušima će im odzvanjati stihovi Thompsona i Škore, a pred očima će im se ukazati predsjednica Kolinda, u dresu sašivenom po mjeri, utegnuta i pažljivo začinjena dozom milfizma (odabrao Zbor nogometnih domoljuba pod sponzorstvom Pan piva). Uzet će ih Kolinda za ruku i povesti prema svjetlu, dok će ih vozač hitne, njegov susjed koji je slučajno bio slobodan da ode na intervenciju i nečija (ali ne i medicinska) sestra usrdno pokušavati oživjeti metodom “u pičku materinu i država i sve”.