Ruke sklopljene u molitvi, ruke uzdignute prema nebu i premotavanje krunice pod prstima je, kažu oni koji su s bogom i njegovima na “ti”, ovih dana spasilo Split učinkovitošću koja se bez ustručavanja može porediti s onom vatrogasaca, njihove opreme, znanja i predanosti. Osobno sam ovu veličanstvenu informaciju shvatio kao dobru vijest, jednu od najboljih u zadnje vrijeme. Naime, požar u Splitu, o kojemu više zaista nemam namjeru pisati osim još evo sada tu, pokazao je da su naše vatrogasne snage odlučne, hrabre i sposobne, no isti se pozitivni epiteti ne mogu dodijeliti njihovoj opremi. Kritičari su odmah primijetili, jer lako je brojati do dva, da bi nam možda još poneki kanader dobro došao, ali da leti i slijeće (željom pilota, a ne htijenjem gravitacije) i u međuvremenu pomaže u gašenju – dakle, ako se kupuje, bilo bi sjajno kupiti nešto ispravno, ne u rangu našeg ratnog zrakoplovstva. I od zemaljske opreme vatrogascima bi trebalo nabaviti poneku sitnicu, ali sve to je zapravo suludo bacanje novca. Umjesto u vatrogasnu trebalo bi ulagati u vjersku opremu, jer biti snažno u molitvi je identično sudjelovanju u borbi protiv ognja na prvoj crti. To su, također, rekli oni kojima ovakve misli nisu strane i koji su ogrezli u vjerovanju da ih je bog zaista pozvao i poslao da šire riječ njegovu običnome puku. Doduše, dalo bi se raspravljati o tome što je u cijelom tom čušpajzu riječ božja, a što riječ pojedinog njegovog glasnogovornika u svakom gradu, selu i zaseoku. Koliko tumača, toliko riječi božjih. Naravno, nije uopće strašno da pojedini djelatnici Crkve n.o.o. govore što govore, taj nam je dar, naime, ionako bog dao bez nekih uvjeta da šnjim činimo što nas volja. Dakle, nije bed da pričaju što pričaju, ali malo veći bed je da to njihovo pričanje vrlo ozbiljno i vrlo vrlo doslovno shvaćaju čitave gomile onih kojima je riječ i uputa božja potrebna i da bi ujutro pronašli put do zahoda za prvi dnevni ispiš. Velika je moć ovih kojima se svaki glas koji ispuste iz usta shvaća doslovno, ali je nipošto ne koriste u dovoljnoj mjeri. Uz malo mašte i ljudima prirođenog smisla za zajebanciju sve bi moglo biti puuuno zabavnije, raznolikije i, usudit ću se, duhu zdravije. “I reče Marija sinu (usput, je li on više njen sin ili bog polaže veće pravo jer je, je li, bog?) svome, utorkom ćeš haljine moje (znači, ne svoje, nego moje) odjenuti i među ljudima hodati, jer jednaki smo svi u očima božjim” – naravno, nije rekla, ili barem to ne prenosi knjiga s najviše autora na svijetu, ali zar ne bi mogao neki svećenik, maštovit, tako interpretirati “istost” i svoje slušatelje/podanike/vjernike naputiti da o utorku imaju svi u haljinama ženskim svijetom hoditi?

Nego, vjerom protiv požara, stvar je zapravo genijalna, jer otvara pravu riznicu veličanstvenih mogućnosti koje se pružaju vatrogascima u borbi s ognjem paklenim. Za početak, ne moraju uopće napuštati svoje vatrogasne ili vlastite domove, jer molitva djeluje na daljinu – to joj je jedna od glavnih fora. Uostalom i to je rekao taj koji dobro poznaje problematiku obrane od požara korištenjem vjere. Ako već poneki vatrogasac ili vjernik ne može izdržati pritisak želje da se osobno suoči s plamenom, vjera i tu ima čitav niz rješenja i pomagala. Prvo je, treba li to uopće naglašavati, voda i to ona posvećena. Ne znam pošto je litra, ali zašto kupovati? Umjesto toga bi, svakog ljeta uoči sezone požara, jedan svećenik, ili još bolje, svi svećenici zajedno trebali posjetiti obalu, stati na rivu, plažu, stijenu, mol, jahtu ili neko slično mjesto s kojeg mogu pogoditi morsku površinu kapljicama iz svojih svetih prskalica. Ili direktan kontakt blagoslovljene i obične, pa i morske vode, nije potreban? Kako god, svi istovremeno i uglas, blagoslovili bi morsku vodu, koja bi time postala bogom vođena i padala bi točno na požar, kao da ruka božja upravlja kanaderom. Piloti su ionako samo statisti. Bio bi to sjajan prizor, taj blagoslov, za milenijsku fotku iz Međunarodne svemirske postaje, također vjerojatno i turistički atraktivan, no nitko to ne zna iskoristiti.

Stanovnicima područja koje požari izravno ugrožavaju trebalo bi preporučiti da molitvom pokušaju obraniti kuće, ali treba moliti snažno i predano, s vjerom. Znači, na najjače, za sve pare. Vatrogasci ne mogu biti na svim točkama požarišta odjednom, pa ako se vaša kuća našla na putu stihije, molitvu u ruke, molitvu, a ne kantu ili šlauf, i opleti zdravomarijama i očenašima po plamenu dok ne stignu vatrogasci. Bacanje kućnih raspela u oganj se ne preporuča, jer ga iz nekog razloga dodatno potiču i ljute, možda zato što je vatra od vraga? Također, kineska plastična galanterija koja plače krv i svijetli u mraku, a nije igračka-zombi, već bogova mama, također nije prikladno sredstvo za suzbijanje vatre. Sve ovo vrijedi, naravno, samo za situacije u kojima vam se ne da čekati da vjera sama od sebe pobijedi oganj, pa su vam miliji vatrogasci koji to brže rješavaju. Vjera je, poput pravde, spora, no ne i dostižna, ne možeš je uhvatiti ni za glavu ni za rep, a ta sporost znači da je njena sposobnost da bez pomoći kanadera i navalnih vozila ugasi vatru zapravo – pitanje vjere. Poput MiG-a našeg ratnog zrakoplovstva, koji će svakako sletjeti, na ovaj ili onaj način, i vatra će se ugasiti, kad sve što je imalo izgorjeti izgori. Molitvom sam ugasio vatru, ali nisam molio dovoljno dobro, pa mi je od kuće ostao tek dimnjak. Bože, tenks.