Uskoro, ako već nije počelo, više ništa neće biti važno. Baš ništa. Zaposlenost i nezaposlenost, cijene goriva i veličanstveni prosvjedi koji se tako hrvatski odlučno najavljuju u ime istih, BDP i PDV i bruto i neto i plaće koje kasne i krediti u krivoj valuti, gej brakovi, istanbulska konvencija, prava branitelja i sva ostala ključna pitanja zasjenit će sport nad sportovima, magla nad maglama, nogomet, jedan, jedini i neprikosnoveni. Da, čak će i branitelji, pravi i oni medijski, morati ustupiti svoje mjesto na pozornici, ili da se prigodnije izrazim, na travnjaku pažnje javnosti pred Nogometnim Braniteljima. Njima će, posve zasluženo, pripasti sva pozornost ove napaćene nacije. Nacije koja će još jednom sve svoje ambicije i želje, sva svoja nadanja i težnje, usmjeriti na naizgled neugledan predmet – nogometnu loptu. Pratit će oči, zamućene promilima nebrojenih žuja i ostalih pivica, taj neugledni predmet kao što nikada nisu pratile nijedno školsko predavanje u svom životu. Iza tih očiju kriju se mozgovi koji su teško pamtili bilo što u školi, ali zato danas raspolažu neviđenim kapacitetom – znaju sve igrače svih reprezentacija, znaju klubove u kojima igraju, znaju koliko su golova zabili u proteklih 40573249 godina, znaju boje svih kopački koje su svi igrači ikada imali na nogama, poznaju i specifičan vonj svake pojedine nogometaške noge, oni sposobniji znaju čak i okus onog crnog što se nahvata među nožnim prstima kada naporno rade, pa se znoje.

U Sjedinjenim Američkim Državama postoji soj ispaljenika koji se pripremaju na apokalipsu, nije bitno koje vrste. Prepperi, grade skloništa i bunkere, naoružavaju se i gomilaju nepregledne zalihe hrane i pića i svega što bi im moglo zatrebati ako nas iznenada zadesi najezda zombija ili nas, iz zasjede, napadne stado asteroida. U Hrvatskoj se nijedna najezda ne može usporediti s onom nogometnom. Prosječna hrvatska obitelj se ne boji zombija ni asteroida, ne plaše ih ni katastrofalni potresi kakve u mokrim snovima sanja Pavle Kalinić, a niti prijetnje ratom ili okupacijom od strane Srba više nemaju onaj nekadašnji efekt. Prava prijetnja leži u užasu svih užasa; gledanju utakmice na suho.

Prosječna hrvatska nogometna obitelj podigla je barem jedan nenamjenski kredit. Najveći dio love utrošen je na kupnju novog televizora. Jer jebeš prvenstvo koje gledaš na istoj telki na kojoj si gledao i prošlo. Prave nogometne obitelji tako već raspolažu s barem 10 do 15 televizora, a praktični kakvi već jesu, naštimat će nogomet na svakome od njih, da im oči slučajno ne bi napustile travnjake dok kenjaju ili se tuširaju. Okej, dok kenjaju. Ostatak love sprašit će na hranu i piće. Posao su im, srećom, olakšali baš svi trgovački lanci u Lijepoj našoj, pa je u svakoj trgovini moguće pronaći sve što jednom navijaču treba za kvalitetno podrigivanje ispred malog (kome si rek’o malog, prebroji mu inče, materti, sacamgakupio, najveći što su ga imali tamo je bio taj moj) ekrana i tjeranje u tri do pet pizdi materinih protivničkih igrača i sudaca, koji su odreda potplaćeni i rođeni samo s ciljem da mrze sve što je hrvatsko. Uđeš u dućan i samo očima skeniraš okolinu dok ti pogled ne zapne na uzorku hrvatskoga povijesnoga grba, kojega jugokomunisti nazivaju šahovnicom.

Pravi će nogometni Hrvat tijekom prvenstva biti posebno ponosan što je Hrvat, iako s tim nema baš nikakve veze niti je na bilo koji način pridonio svom hrvatstvu. Praud tu bi Kroat majice vrijede samo tijekom velikih sportskih prvenstava. Inače, Hrvati se valjda srame svog hrvatizma. Možda zato što su svjesni da apsolutno nikome ne puca ni k od kukija za njih i njihov ponos, u globalnim, ali i bližim razmjerima. Nadalje, pravi će nogometni Hrvat tijekom prvenstva piti samo pivo sa šahovnicom, jesti samo ćevape pakirane u navijačka pakiranja, spavat će pokriven hrvatskim državnim stijegom. Bebe će kakati u navijačke pelene, koje će se mijenjati na navijačkim stolovima, da bi se potom bacile u navijačke vreće za smeće. Iste će kasnije odvesti kamioni Čistoće u, pogađate, navijačkim bojama. Svim automobilima koji nemaju navijačke retrovizore, haube i s čijih se krovova ne vijore crveni i bijeli kvadratići, imaju biti probušene gume i razbijeni prozori. Sve što možemo zamisliti, bit će i već jest navijačko, baš sve. Blagajnice će svoje minimalce zarađivati u 4000-satnim smjenama odjevene u navijačke majice, koje su same kupile. Bolnice će otkazati sve rendgenske termine, jer će na svim slikama tijekom prvenstva dominirati šahovska polja. Svećenici će, odjeveni u nogometne dresove, voditi mise za igrače i trenere i terapeute, a koje će plaćati pravi nogometni Hrvati lovom koja im je ostala nakon špeceraja i kupnje TV-a. Na pogrebima ožalošćena će rodbina biti odjevena u nogometne dresove, bake će umjesto crnine nositi dresove s imenima Modrića, Mandže, Trandže i ostalih…

A kada Mi, jer reprezentacija smo svi mi, i ti i ja i svi koje vidiš oko sebe, dakle kada mi zabijemo gol i rasturimo reprezentaciju ove ili one zemlje, delirij će poprimiti epske razmjere… svi ćemo se na trenutak osjećati poput saborskih zastupnika kad im sjedne plaća ili Mamića kad mu sjedne transfer. Na trenutak ćemo zaboraviti na tovare i purgere.

I dok im djeca šalju posljednje poljupce i mašu kroz prozore autobusa i vlakova na putu u Irsku ili Njemačku, roditelji će, umjesto da plaču nad gastarbajterskom sudbinom svojih potomaka, plakati zbog promašenog penala i sucu pederu prijetiti ustaškim nožem, dok bulje u ekrane svojih mobilnih nogometnih uređaja… ste vidli, pička mu materina, pa čisti penal, jebomujamaterdamujebo, ku’iš, jebu nas jer smo hrvacka, ne bi to švabi nikad napravili…