Divno je u Sesvete doći, u taj dragulj na rubu grada, taj nebrušeni dijamant (više nebrušeni, nego dijamant), utočište i oazu mira, prometnih čepova, kuća koje žbuku i fasadu nikada neće dočekati. Divno je sjesti na nijednu klupu uz nepostojeću šetnicu uzduž Vugera potoka, pa mlateć’ komarce na vlastitome vratu i čelu, potražiti spokoj i bijeg od stresa svakodnevnog užurbanog urbanog života. I upravo ovdje, na preziđu urbanoga, gdje selo koketira s gradom (tj. s Dubravom), lako je pronaći ispunu vlastitih potreba za onim finim spojem malograđanskoga i velikoseoskoga. Ovdje će “boktimaterjebi” zvučati poput najljepšeg stiha nekog gornjogradskog boema, jer s njim dijeli više nego to površnim promatranjem možemo naslutiti. Boemi Sesveta, taj dišući i psujući inventar stepenica i klupa ispred većine samoposluga i mini-marketa, spojili su alkoholne pare najboljih hrvatskih velikoserijskih piva s visokim temperaturama zraka, a rezultat čega su nerijetko nevjerojatno umne i zakučaste rasprave. Najlakše bi ih, te rasprave, usporedio s onim autićima na sudaranje iz lunaparkova – sim, pak tam, pa bum, pa di si, pa opet tam, pa jebatebok, bum, pa gdejsi, i tako unedogled, gutljaj po gutljaj, korak po korak do gajbe s bocama, dok se vid muti, a svijet postaje sve ljepši, lakši, probavljiviji…

Bez obzira plaćam li upravo parkiranje na trgu “pred općinom” ili čekam trideset i četiri tisuće minuta u koloni na putu iz Dubrave, Kašine, Dugog Sela ili Sopnice, ja volim Sesvete i njene jedinstvene vizure. Kada sunčeve zrake ujutro pomiluju velike spremnike u krugu tvornice Badel ili oronule ostatke nekadašnje mesne industrije Sljeme, ne mogu ne osjetiti ubod domoljublja, kvartoljublja, sesvetofilije koju je nemoguće odstraniti iz srca i duše. Papinski žute boje sesvetske katedrale, kako joj ne tepa baš nitko, stapaju se s narančastom bojom cigle na zidovima velikog broja obiteljskih kuća, a vjetar koji ponire s vrleti Badelovog brijega njiše travu nepokošenih livada i ambroziju neobrađena polja.

Sjajno prometno povezane same sa sobom, Sesvete putnika namjernika mogu zavarati brojem prometnica koje se u njih (u Sesvete, ne u putnika) slijevaju, ali će već i kraći boravak u ovom istočnom privjesku prijestolnice svih Hrvata otkriti pravu narav njene prometne pozicije. Mudro osmišljena prometna strategija, nastala vjerojatno u doba jednog automobila i trojih zaprežnih kola te dva bicikla s probušenim gumama, vizionarski je predvidjela privlačnost života na periferiji velikoga grada, gdje se mirisi klaonice isprepliću s mirisima melase te se tako udruženi hvataju u kolo sa zadahom nikad zaboravljenih svinjskih farmi. Prometni su vizionari i proroci svojom mudrošću Sesvetama podarili izgled prometnoga grotla, vodeći se onom starom “cesta je dosta”. Sesvete su tako počesto prometno povezane s okolnim naseljima neprekinutim kolonama automobila. Koji stenju na vrućem asfaltu, dok klime žderu dodatne decilitre goriva, a nervoza vozača i putnika u automobilima može se rezati nožem. Prometna povezanost, na sesvetski, ali valja reći i svehrvatski način.

I upravo se hrvatsko i hrvatizam osjećaju na svakome koraku naše zamišljene šetnje Sesvetama. Od simpatičnih dućančića koji nude fotokopirne usluge i vjersku bižuteriju, do čitavog niza modnih butika i “sve po malo kuna” štandova, na kojima je moguće kupiti navijačke dresove i državne barjake, Sesvete su hrvatske koliko god to mogu biti. Dovoljno je nedjeljom prošetati ispred crkve, bilo koje od osam i pol tisuća crkava u krugu dva i pol kilometra, i uhvatiti prve after-misa uzdahe razgaljenih vjernika – “boktejebi kaj je vruće”. S večeri, kad se sumrak došulja iz Male Bosne i zavije Sesvete u crno, valja se uputiti prema željezničkoj stanici i potom udariti na zapad, preko autobusnog terminala. Stada maloljetnica u nadpičnjak suknjama miješaju se sa stadima tamnokosih, tamnogledih momaka s nabrijanim peticama i šesticama i iksicama, dok ih s ulaza čitavog niza glazbi posvećenih klubova uglađeno promatraju oči vratara i redara i ravnača pičaka i rebara. Miješaju se melosi i parfemi iz DM-a, tutnje stihovi domoljubnih pjesama iz bratskih nam susjednih država, a atmosferu dodatno podiže poneki pucanj probušenog balona, uslijed kojeg svi preventivno padaju na pod, jer gdje je glasan melos, tu je i naoružani ćelos. Kasnije, kada automobili s čijih retrovizora vise krda krunica, s tamnogledim momcima i njihovim ulovljenicama krenu u noć, mrak okolnih polja i šumaraka parat će snopovi njihovih ksenonki, a svježe napunjeni kondomi pridružit će se tisućama drugih, ranije odbačenih, tvoreći tako prave gumene, sjemene staze, idealne za obiteljski špancirung nakon nedjeljnog ručka, a prije nego počnu utakmice.

Volim Sesvete u kojima mogu jednako uspješno čekati pješice i u automobilu; na bilo kojoj cesti ili pred bilo kojim uredom ili šalterom. U čekaonici MUP-a možeš osnovati obitelj i dva se puta reinkarnirati, baš kao i u pošti, općini… čari sesvetske, ali i svehrvatske stvarnosti. Dok se sizifovski pokušavaš dokopati parkirnoga mjesta “pred murijom”, moraš pripaziti da ne pregaziš pješake koji, neopterećeni mogućim gubitkom života, hodaju ispred, iza i pored automobila.

Da znam pisati pjesme, napisao bih Sesvetama odu nad odama, prožetu frazama i epitetima kakvima je mjesto u tim zastrašujućim mikrolokalpatriotskim pjesmama, a koje redom veličaju obilježja pojedine veće ili manje nakupine kuća ili stambenih zgrada, iako potonje nemaju s obilježjima iz pjesme baš nikakvih veza.

Smaragdu zagrebačkoga istoka, dragulju s badelovog brijega, želim laku noć svim tvojim boemima, tvojem labirintu uličica Male Bosne, tog sesvetskog Montmartra, i svima koji te vole, htjeli to ili ne.