Teško je, u ovo današnje vrijeme, biti ustašom u Hrvatskoj. Odasvuda vrebaju izazovi, prijete progoni i pljušte činjenice koje je zaista teško razumjeti. Sve se to nakupi u mladoj glavi, koja bi samo htjela, više od gotovo svega, biti domoljubna i hrvatska. Htjela bi ona da pate oni koje to smeta. Htjela bi ona da se grizu svi kojima na živce ide sve što je hrvatsko. Htjela bi nadalje ona da svi shvate koliko je sjajno Hrvatom (ili Hrvaticom) biti, jer nema većega niti ljepšega božjega (ili Božjega) dara u životu. Kada bog, u sva tri svoja bića, pred sebe dobije tvoju dušu i shvati koliko je ta duša velika i iznimna, svrstat će te među Hrvate i udahnut će tu dušu baš u zametak koji se krčka negdje u utrobi neke Hrvatice. Nije da mlada glava ne bi htjela još ponešto. Piti bi htjela. Htjela bi jesti. I jebati bi htjela. Za prve se dvije stvari može i mora pobrinuti Hrvatska Majka, ali za treću čak i najtvrdokornije majke uzimaju distancu. Ne sve, ali većina njih. I tako se mlada glava, prepuštena sama sebi, desnice laća kako bi zadovoljila tjelesne nagone, a desnice se laća i kako bi zadovoljila one socijalne. Jer pripadati nečemu što razumiješ bez ikakvog truda je lako.

Proglasiti se ustašom zapravo je najlakša stvar na svijetu. Sve što trebaš je netko kome ćeš tu odluku priopćiti i već postaješ dijelom skupine istomišljenika, iako je ta riječ dijelom promašena u ovom kontekstu, jer podrazumijeva razmišljanje. Skupine nemišljenika bi možda bilo ispravnije. Okitiš se zastavama, pazeć’ pritom na raspored svetih crvenih i bijelih polja, natakneš na sebe poneko slovo U, stegneš si Thompsonov viteški znojnik oko zapešća i eto, već si ustaški Andre Agassi. Možeš zatim staviti križ oko vrata, najveći koji uspiješ pronaći – poželjno je od kamena, jer ćeš tako povezati više ključnih čimbenika svakog pravog ustaše. Nećeš štedjeti niti na tetovažama, premda će te (ili ćete, da ti bude jasnije) osim kože peći i savjest, jer više si puta čuo da je tetoviranje zapravo sklapanje pakta s Nečastivim. Dvojbe će ti razbiti pogled na fotografije tvojih ustaških idola – ako mogu oni, možeš i ti. Oni su đavoljom tintom iscrtali netaknutu, prečistu, milosrdnu, neudatu i maloljetnu Majku Bož(i)ju, a evo na ovoj slici smiju se u društvu istih onih koji sotoniziraju tetoviranje. Ti ćeš na svoja pleća nabaciti istu tu Majku, i to portret u prirodnoj veličini, pa kad ti netko priđe straga, iz tvojih će leđa na njega ili nju motriti blago oko Bogorodice, poput Voldemorta. Na bicepse ćeš smjestiti križeve i Sinove božje, možda cijeli križni put, svih 12 ili koliko već postaja ima. Ima put krenuti od donjega dijela trbuha, te se potom penjati i vijugati, poput zmije (ili guje) preko prsa tvojih sve do vrata. Preporučio bih ovdje da nipošto ne zaboraviš narisati i Sveti Hrvatski Povijesni Grb, a kojemu će sjajno društvo praviti i nekakav natpis u glagoljici. Oko vrata nadjeni hrvatski pleter i neka ti svejedno bude što ćeš izgledati poput mlade gotičarke koja nije sigurna bi li radije slušala Current 93 ili gledala Hima. Neka pati koga smeta. Ako imaš psa, pukni i njegovu sliku na svoje tijelo, ali pripazi da je od arijevskih pasmina – pudle, španijeli i pasmine u tipu šicua su isključene.

Baš kao što Balije moraju jednom za života posjetiti stadion s velikim crnim kamenom u sredini, ne bi li se tamo vrtili oko njega u nepreglednoj gužvi, tako i ti, kao pravi ustaša, moraš za života posjetiti barem jedan Thompsonov koncert. Na isti je najbolje ići u gaćama, kako bi se vidjele tvoje tetovaže, iako nije sigurno da će takav pristup naići na odobravanje ostalih ustaša. Muškarac u gaćama mogao bi biti proglašen provokacijom od strane jednog dijela ustaša, dok bi ti se onaj drugi dio mogao prikrasti odostraga, željan učvršćivanja zajedničke ljubavi prema bogu, domovini, ocu, sinu, duhu svetomu, Thompsonu, itd., itd. Za ove koji se primiču straga pripremio si pogled Majke Bož(i)je, koja će ih istetovirano motriti s tvojih leđa i svojom blagošću omlohaviti svaki uspaljeni neonacistički prikriveno-gaj penis. Ako ne ideš u gaćama, onda je jasno što ćeš odjenuti, zastavlje, crnovlje, grbovlje i ostalo znakovlje koje će svima ostalima, jednako nakićenima, dati do znanja da si jednako jednak svima njima. Ako se želiš zaista izdvojiti iz gomile, odjeni na se i okiti se s barem tisuću različitih predmeta tvoje ikonografije – budi ustaški štand koji hoda. Ili puže, a što ti može samo pribaviti dodatne ustaške bodove.

U slobodno vrijeme čitaj deklaracije proizvoda na WC papirima. Slušaj cajke, jer pogađaju ravno u dubinu tvoje dokoljenske duše, bušeć’ pritom sve oklope tvog licemjernog hrvatstva. Bio trijezan ili pijan, nijedan te stih neće tako baciti na koljena niti će te ijedna skrušena djevojka tako uspaliti kao što će to učiniti pjesma i silikonska us(mi)na jedne Dare Bubamare ili neke druge dive ovog duhovnog, duševnog i bez iznimke duhovitog glazbenog pravca. I neka su prljave Srpkinje, kad ti cuga zamuti vid, stih zagrli dušu, a jaja ne uspiju dići maloga, i najljuća Srpkinja postaje samo još jedna koju bi razvalio, raspilio i rasturio svojim hrvatskim udom. Bit ćeš Hrvat opet, samo da te prođe.

Da preživiš, radi kod privatnika, koji je, dobro to znaš, zapravo Srbin. Gledaj ga kako odlazi s posla, na koji ionako tek povremeno svrati, u svom impozantnom Mercedesu. Sjedni u svoj nabrijani, arijevski Golf dvicu tedei i natankaj ga za 100 kuna, nemoj štedjeti. Čekaj u bolnici satima. Čekaj u bilo kojoj čekaonici – satima. Pogledaj dnevnik i pokušaj upamtiti gdje je sve Koki bila. Otiđi u kladionicu i spizdi pola plaće. Otiđi zatim u birtiju i spizdi preostalu polovicu. Pljuni na naslov u novinama i izmišljenu priču o Thompsonu koji pjeva za stotine tisuća kuna. Dovoljno za neku Mečku, možda? Izmišljeno, ne bi on nikad. Istuci seronju koji je za susjednim stolom birtije srao nešto o prodaji obale Italiji za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Prepusti se milozvučnom glasu Miroslava Škore, koji je jedini znao iz Amerike zaprijetiti da mu ne diraju ravnicu, jer da će se vratiti. Samo da frka prođe. I naposlijetku, glasaj za Kolindu, caricu i kraljicu, majku kojoj bi dao, jer zamalo je i ona uzela pušku, zamalo je i nju zagrizla savjest. Zamalo.