U svijetu koji sve otvorenije i spremnije kultivira glupost, što očekivati od istaknutog izvora i raspačivača te nove kulture? Kako bi preživjela u svijetu koji se preselio na internet, televizija je od istog spremno preuzela i potom primijenila sve značajke komunikacije s općom, nezahtjevnom, ali konzumerizmom zadojenom publikom. Lako probavljivi ili već unaprijed probavljeni sadržaji, kratki kadrovi, epileptično skakutanje kamerom (ne znam je li pogođenost ovom bolešću preduvjet za posao snimatelja u modernome svijetu?), fast food koji će mozak nakratko registrirati i potom jednako brzo izbaciti iz misaonog probavnog trakta, poput proljeva koji prati većinu obroka u nekom od “restorana” lanaca brze prehrane. Kao što možeš osjetiti kako ti nekakav hamburger iz lokalne prčvarnice oduzima sate i dane života, iako je fin, fiiiin, tako možeš opipati i osjetiti kako ti televizija zatire sposobnost razmišljanja i rasuđivanja, usađujući ti pritom znatno jednostavnije oblike i obrasce ponašanja, bez potrebe za postavljanjem (suvišnih) pitanja. Reći će ti sve što moraš i trebaš znati, i ništa više od toga.

I dok državne i državnima slične televizije još donekle odolijevaju novoj religiji zaglupljivanja, nekadašnji bastioni zanimljive i edukativne, mada i tamo uglavnom pojednostavljene televizijske produkcije, popadaše kao rafalom pokošeni. Ogromna većina tzv. kablovskih ili satelitskih ili inozemnih programa i kanala (biraj si naziv po želji), na kojima je nekada bilo moguće povremeno pronaći nešto zanimljivo i informativno, pretvorila se u platforme za prezentaciju bezbrojnih reality-showovskih emisija, naštancanih po istoj špranci. Ne sličnoj, već doslovno istoj. Poluzanimljiva tema, nekoliko aktera, u pravilu svrstanih u dva, tankom linijom suprotstavljena tabora i show može početi. Skriptane emisije, akteri koji se “prepiru” i “svađaju”, da bi potom svoje intimnije stavove podijelili sjedeći pred kamerom, prije nego li se pažnja gledatelja ponovo ne usmjeri na svađe i prepirke, sve se pretvorilo upravo u to. Drama koja to zapravo nije, žuč i bijes, pažljivo dozirani unaprijed pripremljenim skriptama i scenarijima. I sve je, baš sve, podložno toj drami. Sve može biti reality show, iako s realityjem nema baš nikakve veze. Pitam se tko to gleda, a znam vrlo dobro da publike očito ima – da nema kupaca, ne bi bilo ni robe.

Nekada je samo onaj pokojni Australac skakao poput naspidiranog pavijana oko životinja i strastveno objašnjavao zašto je koja divna i nevjerojatna, navlačeći ih pritom za repove i krila i vratove, dok mu nekakva raža ili što već nije zabila repnu bodlju u srce. I dok neki smatraju da je njegova najveća ostavština ljubav prema životinjama, koju je svojim neobičnim stilom i nastupom usadio u tisuće mladih umova diljem svijeta, meni se više čini da je njegovo najveće postignuće bila poplava oponašatelja, pa danas gomila frajera skače po krokodilima, urla i dere se na sve što pripada životinjskome svijetu, upozoravajući pritom kako je svaka od tih životinja potencijalno opasna i smrtonosna. Vitlaju zmije, razbacuju kukce, traže najveće štuke i somove, tobože zabrinuti hoće li im pothvat uspjeti. To su emisije o njima, o njihovom nesputanom duhu, spremnom za rizike i odanom pustolovnome životu. Životinje, jebeš to. Kad kapne veteran Attenborough, past će i jedna od posljednjih katedrala old-school načina prezentacije prirode i njenih tajni običnome puku.

Na domaćoj se sceni nađe i poneki dokumentarac, kojega gledaš potpuno ošamućen, pitajući se u koju si godinu i eru televizije zalutao. Ipak, polako, ali sigurno, glupost će i ovdje prevladati. Emisije o kulturi i tome slični sadržaji već su ionako izgurani u margine programskih shema, vrte se u terminima koji inače pripadaju TV vidovnjacima i ostalim naplatiteljima poreza na budale. Kultura se pretvorila u razne tamburaške i huljićevske festivale, vrhunac misli predstavljaju talk-showovi u kojima se gomila političara svađa uvjerljivošću koja graniči s onom iz ranije spomenutih inozemnih reality-showova. Svađaju se pred kamerama da bi potom sjeli na kavu ili nešto žešće, potapšali rukom svoje debele novčanike i uputili se kućama na stražnjim sjedalima službenih automobila. Posve podređena štovanju tog kulta društvene elite, televizija je sve više u službi njihovog opstanka i promocije, a sve manje na stranih onih kojima bi ti i takvi trebali služiti. Tu i tamo zabljesne poneki novinar ili spiker, oko kojega se potom sjate mase onih kojima mozak još uvijek nije zakržljao do neprepoznatljivosti, ali mrak nadire poput Sauronove tame uoči bitke u kojoj je Isildur otpizdio prst i na njemu prsten s dlana Zlog Gospodara. Red tambura, red crkve, red Severine, pa prstohvat ustaša i partizana, natrusiš malo Tita, spomeneš možda čak i Todorića, i tako u krug.

Niti smijati se više ne možeš, ali možeš plakati i to jednakim intenzitetom nad emisijama humorističnog ili dokumentarnog programa. Humor, ili ono što je od njega preostalo, pokušava nastaviti “svijetlim” putevima koje su utrle kultne gluparije kalibra Jel’ me netko tražio? ili Naša mala klinika. Dokumentarni se, pak, program uglavnom bavi temama kojima bi se cijelo društvo trebalo baviti – propadanjem svega što nas okružuje, vrijednosti do kojih bismo svi, barem donekle, trebali držati. A suze samo teku, bilo da gledaš Antu i Anđelku ili kako se već zove taj… to nešto, bilo da gledaš dokumentarac o selima kojih više nema, ljudima kojima su ostala samo sjećanja, djeci koja nemaju budućnosti, i tako unedogled.

Televizori su, međutim, sjajna stvar. Možeš u njih uštekati nekakvu plejku ili drugu konzolu i pobjeći u druge svjetove, možeš jurcati Youtubom i biti sam svoj organizator programa i video zapisa o mačkama i smiješnim nezgodama i onboard snimkama iz ruskih automobila. Dobro dođu i za gledanje uvijek legalno kupljenih filmova. Za sve ostalo mnogo je bolji, ali zaista, čist i opran prozor.