Zapalilo se kod Splita i još ponegdje. Gorjelo je gorjelo, dok nije postalo jasno da se neće ugasiti samo od sebe (čitaj: naporima vatrogasaca, čiji rad uglavnom ostaje u domeni onog “netko je negdje napravio nešto i problem je odjednom nestao”). Uzjogunila se javnost, na noge se diglo i mlado i staro, ustrčale se redakcije, buknuli su požari na društvenim mrežama, tj. društvenoj mreži, jer Hrvatska priznaje samo fejs, a naposlijetku su čak i predstavnici elitnih struktura, zaduženih za vođenje ovaca i gusaka kroz maglu, krenuli prema “kriznim područjima” (sjajne li fraze, nedostajala nam je kolektivno svima, znam). Stuštile se eskadrile službenih limuzina i letjelica prema kriznome žarištu (još jedna), kamere, mikrofoni, javljanja uživo, ujedinili se čak i navijači, jer tako se naime ujedinjuje Hrvatska, tek kad joj voda dođe do grla ili vatra pred vrata – inače jedni druge radije zamišljamo pretučene, obješene i raščetvorene. Još se motori službenih limuzina proizvedenih u Njemačkoj i nabavljenih od Dobavljača službenih limuzina (TM), nisu ni ohladili, kad se na njih i njihove putnike osula paljba iz svih verbalnih oružja na društvenoj mreži kojom inače kola hrvatska revolucionarna misao. Te kako se ministar nečega usudio naslikavati pored zgrade nekog lokalnog suda i izjaviti da je sve okej, jer eto, sud nije izgorio, kako se predsjednica usuđuje pojaviti uz rame nesebičnih vatrogasaca, i tako dalje i tako bliže, sve u istom tonu. Elita, koju inače, za one koji ne znaju, sačinjavaju ljudi koji puput svih nas jedu, prde, pišaju i seru i čija govna jednako smrde i papiri im se buše, pa prstima zadiru po opoganjenom anusu, je još jednom potvrdila svoj natprirodni status, svi smo im se još jednom poklonili i priznali im značaj i utjecaj i to kroz kritiku. Fejsbukovski oštru, naravno. Nazvaše ih kritičari odmah nesposobnima i nekvalificiranima, te ministre i zamjenike i predsjednike. Nesposobni nisu, točka. Da jesu, ne bi imali plaće koje imaju, za razliku od kritičara, čiju pamet ne osporavam, ali im plaća nikako ne daje za pravo da ove, beskrajno bolje plaćene, nazivaju nesposobnima.

Oni koji se pale na te stvari kažu kako su oni, elita, otišli na požarišta ne bi li skupljali političke poene. U zemlji u kojoj politika ne postoji, a politički poeni su fraza kojom se nabacuju svi koji se, na ovaj ili onaj način, grebu oko politike. Posve su nebitni, ti politički poeni. Ili bodovi, ovisno o tome kojoj redakciji koji novinar pripada. Politički poeni u zemlji kojom vladaju ljudi usmjereni samo ka ostvarivanju vlastitih interesa, puka su fraza i ništa drugo. No, kako je igrokaz demokracije i njenog značaja i utjecaja izvrsno izveden čak i u Hrvatskoj, tako se ti politički poeni broje, ovisno o tome kojoj političkoj struji pripadate. Jer, struje moraju postojati da bi postojala demokracija, a demokracija mora postojati da bi elita, posve neopterećena bilo čime osim vlastitom dobiti, također mogla postojati. Planuo je fejsbuk poput dalmatinske makije, kritike su u nezadrživome naletu preskočile vatrozid i doprle čak do Glavnih Medija, batinama, onim verbalnim, po leđima su opleteni bešćutni političari. Po tisućiti put, hrvatska je javnost jasno dala do znanja da neće trpjeti takvo ponašanje onih koje smo izabrali i koje plaćamo. Nikako to nećemo tolerirati, dosta je, onak’, fakat, vrijeme je za ostavke, jer ono, kužiš, nemre to tak. Proći će dan, pa dva, pet i sedam, ohladit će se zgarišta, naspavat će se vatrogasci, a hrvatska će se javnost vratiti temama koje su, budimo iskreni, daleko važnije od elitnih lopova i zastarjelog sustava za postupanje u ovakvim situacijama.

Ako, nekim nevjerojatnim slučajem, dođe do rasprava u medijima, onih ozbiljnih rasprava,  te ako se počnu povlačiti pitanja odgovornosti, socijalne osjetljivosti i morala ljudi koji su prošetali limuzine, plaćene našim novcem, do požarišta, aktivirat će se mehanizmi sustava, koji još od vremena Franje Tuđmana i njegovih medijskih stručnjaka, besprijekorno funkcioniraju. Iz grobova će tada, po tisućiti put, ustati bataljuni (bataljoni?) i legije ustaša i partizana, po ustaljenom obrascu. Na čelu jednih jahat će, na svom natrulom konju, drug Tito, s debelom cigarom među zubima, dok će druge predvoditi… tko uopće predvodi ove druge? Ante Pavelić, valjda, ili netko od njegovih vojskovođa, hrabrih ratnika, sinova domovine čije su komade ispoklanjali fašističkim saveznicima u ratu. Zahrđale će se puške klatiti na koščatim ramenima, škljocati će osušeni zglobovi, škrgutati će istrunuli zubi. Vojske zombija još će jednom otplesati svoj uhodani ples uz vrhunsku koreografiju onih koji su zaduženi za usmjeravanje pažnje javnosti, iste one javnosti kojoj se stupanj usredotočenosti može usporediti s onim maloljetne vjeverice. Za pomoć će se zamoliti netko od ministara iz susjednih zemalja, Srbije ili Slovenije, posve je svejedno, doći će do krize i pažnja hrvatskog fejsbuka usmjerit će se na zombije. Ako ovi podbace, klupa za rezerve je izvrsno popunjena – žuljevi sportaša, sise pjevačkih zvijezda, sponzoruše lokalnih plejboja, za svakog ponešto. U zemlji u kojoj krize koje “potresaju državu” traju otprilike tri do pet dana, sedam ako je fakat gadno, požari u Dalmaciji rasplinut će se poput dima iznad zgarišta. Kritični dio puka će se zdušno vratiti fast-food temama.

Ivica Todorić će, u međuvremenu, i večeras spokojno i uz božji blagoslov, mirno spavati u svom dvorcu od zlata. Njegovih petnaest minuta slave pod svjetlima reflektora trajalo je otprilike upravo petnaest minuta. Par kubika morske površine, a koju se usudila prisvojiti prokleta Slovenija, daleko je važnije od neoprostivog užasa koje je taj čovjek priuštio tisućama ljudi. Čak ni to nije najstrašnije, jeste li vidjeli one žuljeve? A Dikanovu malu? A Horvatinčićev novi šal?