Zamisli kako zuriš u crnu rupu. Veličanstvenu, nedokučivu, kaotičnu crnu rupu. Njene dimenzije nikako ne uspijevaš svesti na mjeru koju bi mogao pokušati razumjeti. Ne ulaze ti u glavu deseci milijuna Sunaca, utopljenih u brojci koja označava masu tog kozmičkog žderača materije. Ne uspijevaš povezati pojmove promjera same rupe i njenog horizonta događaja; kako i bi, kada sve svoje udaljenosti mjeriš u kilometrima i to na poznatim dionicama. Koliko se autoputeva od Zagreba do Karlovca krije u promjeru jedne tipične supermasivne crne rupe u središtu neke tipične galaksije? Puno, reći ćeš. Sve to imaš u glavi, diplomirao si, doktorirao, maestrirao sve što se može reći i znati o crnim rupama, ali to te nije približilo trenutku shvaćanja, onog konačnog, potpunog.

A opet, eto te ispred jedne takve rupe. Nije rupa, već velika, neprovidna, neshvatljivo tamna i konačna kugla, obješena u praznini svemira. Na udaljenosti si sigurnoj za svoj život, što znači da nisi preblizu, jer tvoj brod, gonjen tehnologijama kojih još nema, ali koje mašta može sklepati i izmisliti u nekoliko minuta, ipak nije dovoljno brz da te održi u stabilnoj orbiti ako se previše približiš. Ne želiš se pridružiti hordama glupavih fotona, koji srljaju u propast i preskaču nevidljivu, ali sudbonosnu crtu horizonta događaja. Ne još. Radije ćeš cijeli spektakl promatrati sa sigurne udaljenosti. Promatrati, ne i shvatiti. Gledati i tresti se od užasa suočavanja s konačnošću. Zurit ćeš u crnu loptu, a potom ćeš skrenuti pogled na kaos koji okružuje ovu rupu svih rupa. Skrenut ćeš pogled jer se bojiš da ćeš, ako predugo gledaš u njenom smjeru, pokleknuti pred njenim zovom.

Tama. Pred tobom je tama koja ne pruža nadu, osim ako je ne tražiš u konačnome kraju. Tama čak tamnija od smrti, jer smrt možemo promatrati, možemo je izmjeriti guranjem termometra u tjelesne otvore preminulih, možemo provjeriti njenu ozbiljnost iskapanjem umrlih i traženjem bila na poluraspadnutim tijelima, oslušnuti pretvaranje jednog oblika energije umrloga mesa u drugi oblik. Smrt možda nije konačna i mračna, jer nas upućeni u tajne života i smrti uvjeravaju kako svjetlo na kraju tunela doista postoji. I ne samo to, već se, kažu drugi, možemo, u blistavo osvijetljenoj sobi, odlučiti u koji ćemo novi život uskočiti, jednom kad završimo s prethodnim. Tamu crne rupe ne možemo mjeriti. Ne možemo zaviriti u nju kako bismo se uvjerili u teorije koje nam serviraju čitava jata znanstvenika. Ne možemo pokušati razgrnuti veo i provjeriti ima li izlaza iz konačnog sažimanja svega postojećeg u jednu, neizmjerno i neshvatljivo malenu točku. Ima li crna rupa, drugim riječima, blještavi anus, nekakvu suštu suprotnost sebi. Istiskuje li negdje sve što proguta, probavi, preuredi i prilagodi? Pretvara li zvijezde, planete i materiju ovog kozmosa u nešto neopisivo drukčije, a opet jednako stvarno i opipljivo, negdje drugdje. Možda u nekom drugom vremenu?

Možemo, doduše, zaviriti u crnu rupu, ali ono što otkrijemo nećemo moći reći nikome drugome. Postoji čak i grozna mogućnost, zapravo najvjerojatnija, da nećemo imati dovoljno vremena niti za vlastito prosvjetljenje. Posve bezvezan podvig, reći ćeš. Utonuti svjesno u tamu, samo da otkriješ da nije nimalo spektakularnija od susreta s nekoliko tisuća tona čelika, predvođenih dizelsko-električnom lokomotivom teretnog vlaka na relaciji Vinkovci – Zagreb. Ako je sve što govore točno, ne postoji mogućnost sažimanja svijesti na veličinu atoma, koji bi potom imao šansu biti iskenjan u nekom drugom kvadrantu nekog tisućitog svemira u nekom drugom poimanju vremena i prostora.

Istovremeno, crna je rupa posve ravnodušna prema tvojim emocijama i razmišljanjima. Vođena zakonima fizike ili ruke božje, ona nastavlja gutati materiju, nastavlja zračiti svoje Hawkingove čestice, posve neosjetljiva na tvoje probleme. Savršeno zadovoljna nesvjesnošću sebe same. Kao što će umrla majka i dalje ostati mrtva, nasred dnevnog boravka, ma koliko nemoći i očaja i netom otkrivene i spoznate ljubavi prosuli pred nju. Stanje stvari je stanje stvari. Crna rupa je crna rupa, kugla neizmjerno snažne gravitacije. Ne može joj pobjeći ništa, ni svjetlo, ni duboke misli, ni najiskreniji osjećaji.

I dok je tako promatraš, čvrsto uvjeren kako nije toliko zanimljiva ni spektakularna, samo kugla, ma koliko nabijeni energijom bili njeni mlazovi i koliko milijuna stupnjeva vrući bili vrtlozi oko njenog horizonta događaja, ne možeš ne osjetiti zov bezdana. Isti onaj koji osjećaš dok čekaš vlak na drugom peronu, trećem kolosijeku – onaj koji ti u glavu ubacuje pitanje kako bi se osjećao da iskoračiš na prugu baš sad, eto točno u ovom trenutku, u kojemu se masivna lokomotiva nalazi svega metar, dva od tebe, bez ikakve nade u pravodobno zaustavljanje. Zov bezdana koji ti u glavu utiskuje pitanje koje više nikada nećeš izbaciti iz nje – pitanje o tome kakav je osjećaj znati da povratka nema; da je prozorska daska na kojoj si stajao zaista bila previše skliska, da zaista padaš s planinske litice, da ne možeš premotati film unatrag, ne možeš se zaustaviti, ne možeš se ispričati bogu niti Bogu, tražiti oprost od svih kojima si za života nanio tugu i bol, ne možeš se predomisliti, ne možeš udahnuti zrak potreban za posljednji vrisak užasa. Ne možeš čak niti shvatiti da sve to ne možeš. Osjećaš bezdan kako te guta, osjećaš brzinu i snagu gravitacije, koja će te za nekoliko trenutaka spojiti s korom planeta na kojemu živiš. Bez pauze, bez undo gumba, bez ponovnog pokušaja – potrošio si vrijeme za isprike, za razmišljanje. Umrijet ćeš. Ne znaš što to znači. Kada bi se barem imao vremena bojati!

Progutala je nebrojene zvijezde. Svojoj nezamislivoj nutrini dodala je masu tolikih čuda prirode i svemira i kreacije. Svela ih je na ništa, pretvorila je nevjerojatno jedinstvene pojave u kilograme i tone ničega, ugasila ih i svrstala u nepojmljivu točku. Zvijezda postade ništa, doda svoju masu masi općeg ništavila. Ugasnu sve boje, zaustave se svi nuklearni procesi, utihnu sva sijevanja. Kilogram crnila umjesto zvjezdanog sjaja. Lopata zemlje crnice umjesto blistavog uma.