Klinci-učenici prvog razreda osnovne škole sutra u školu moraju donijeti lampion ili lampaš ili kako se već zove ono plastično čudo koje nosimo na groblja, crveno poput krvi. Dakle, nema tko može, sukladno mogućnostima i sklonostima, nope, svi moraju donijeti, bez iznimke. Čak i da ne moraju, čak i da netko ne može – moći će, mora. U dobi u kojoj još vjerojatno nisu svladali ni cijelu abecedu i u kojoj uče prve brojeve, a crtići, trampolini i igra su im glavna preokupacija, oni u školu moraju nositi ove simbole smrti. Doduše, to su i simboli prisjećanja i poštovanja, ali ponovo, vezanih uz smrt. Klinci koji olovke još uvijek drže punom šakom, a torbe im nose roditelji, u školu će donijeti svjetiljke te ih potom, pretpostavljam, kolektivno i grupno pripaliti, sjećajući se Vukovara i tamošnje tragedije. Apsolutno je nebitno što nemaju blagog pojma gdje je i što je Vukovar, jer većina njih ne zna ni što je Zagreb ili Split ili Rijeka, iako u tim gradovima žive – apstraktni pojmovi.

Dakle, potkovani tim neznanjem o tome što je zapravo Vukovar oni će se nadalje prisjećati vukovarske tragedije i pada tog grada u vrijeme rata. Naravno, sve će oni to razumjeti, jer učiteljice, posebice ove koje inzistiraju da svi učenici moraju iskeširati za lampaše, će prvašićima objasniti, njima razumljivim jezikom, da je puno stričeka Srba, zločestih i povampirenih te udruženih sa stričekima iz JNA, napalo Vukovar i onda ga opsjedalo dugo, dugo, i bacali su bombe po Vukovaru (podsjetnik: većina klinaca ne zna što je Vukovar, ali znaju što je bomba, iz crtića, ono što pukne, pa ispusti zeleni smrdljivi plin s mirisom prdca), a ljudi u Vukovaru su bili jako nesretni jer su im bombe rušile kuće, trgale udove (to vam je, djeco, kad komadić bombe odreže vašu ruku, pa vam iz nje šprica krv i vidite polomljenu kost i rastrgano meso), ubijale djecu i prijatelje (djeco, kada metak uđe velikom brzinom u vašu glavu, dolazi do procesa zvanog najebosi). Istovremeno, dobri stričeki iz Zagreba i ostalih dijelova Hrvatske (napomena: pojmovi Hrvatske i Zagreba također uglavnom spadaju u domenu apstraktnog) nisu bili sigurni bi li išli porazgovarati s onim zločestim stričekima i ubiti možda ponekog od njih, pa da bombe prestanu padati po Vukovaru. I onda su oni to tamo tako bombardirali dugo i onda ljudi više nisu mogli izdržati, pa su zločesti stričeki ušli u grad Vukovar sa svojim puškama i tenkovima i noževima i onda su malo poklali, malo silovali (dječice, silovanje vam je kad striček hoće teti dati pusu, a teta ne želi, a onda striček uzme nož i kaže teti da mu da pusu ili će joj iscijediti oko nožem), malo strijeljali i malo protjerali. I zato se, djeco, mi danas prisjećamo žrtve koju je Vukovar položio na oltar domovine. Sve bi dao da mogu čuti pitanja klinaca na jednu ovakvu prezentaciju, a još više bi dao da mogu čuti odgovore nastavnika. I ne dao ti bog, ustoličen na nebu, da ne kupiš lampaš – Srbin si, četnik, jugokomunist, bez suđenja.

Naravno, učiteljice i učitelji će pažljivo i precizno te krajnje nepristrano i detaljno predstaviti pozadinu događaja u Vukovaru, kako djeca ne bi stekla pogrešnu sliku o svemu. Pojasnit će im sastanke Prvog Hrvatskog Predsjednika dr. Franje Tuđmana s kolegama s druge strane nišana, pojasnit će im kako se lifralo oružje, devize, dinari, nafta, humanitarna pomoć. Posebno će se zadržati na pojedinostima koje se tiču uspona raznih Todorića, Kutla, Čermaka i ostalih gospodarstvenika i poduzetnika baš nekako u to vrijeme. Održat će im potom i predavanje o tome da taj sukob nipošto ne znači da su svi Srbi zli i krvoločni, kao i da djeca s imenima poput Aleksandar ili Dejan ili božemesačuvaj Milan ili Dragan, nisu zla i ne treba ih gađati kamenjem ili rezati nožem. Prisjetit će se, s osmjehom na licu i sjetom u očima, učiteljice i učitelji i stoke sitnog zuba i jalnuških diletanata. Na koncu, upoznavanje djece s tragedijom Vukovara zaključit će stručnim predavanjem na temu strateškog tijeka bitke za taj grad.

Sljedeće što očekujem u ovoj desetkovanoj državi su lampaši za Bleiburg i križni put, ali me zanima smije li se onda kupiti lampaš i za Jasenovac? Usput, nema li ljepšeg načina za obilježavanje uspomene na domovinsku žrtvu od uplate novaca na račune njemačkih, austrijskih ili kulmerovskih trgovačkih lanaca? Umjesto da se bave tragedijama prošlosti, učiteljice i učitelji mogli bi klince upoznavati s tragedijom hrvatske sadašnjosti, ali čemu – naš mjenjač ima sedam brzina za vožnju unatrag. Danas lampaši za Vukovar, sutra za Bleiburg, pa Seljačka buna, pa Turci i, skok po skok, evo nas u Krapini među Krapinjoncima.

I još me živo zanima zašto neki razredi moraju donijeti lampaše, a u nekima je na snazi “tko može” pravilo? Postoji li nekakav interni obračun među nastavnicima, tko će upriličiti spektakularniji light show? Ne bi li smisleniji način odavanja počasti poginulim ljudima bio rad na tome da sadašnjost i budućnost Hrvatske budu svjetlije, ali ne od svjetla grobnih lampiona.