Sićušni, blještavi foton upravo se uputio na svoj kratki put prema planetu Zemlji. Bez očekivanja, bez želja, bez utega prošlosti, bez dvojbi i strahova od toga što donosi sutra. Letjet će praznim prostorom između matične zvijezde Sunčeva sustava i jedinog naseljenog planeta bez previše pompe. Svoj put ta će čestica svjetlosti završiti u svježe nastaloj i još toploj hrpici psećeg izmeta. Naš foton ostavit će trag u povijesti – bit će zaslužan za stvaranje dojma boje spomenute fekalne hrpice – prešao je veličanstven put unutar Sunca, napustio ga je i letio prostorom nešto više od 8 minuta brzinom svjetlosti, upoznavši tako mjesta i pojave koje nijedan čovjek nikada neće upoznati niti potpuno razumjeti. Sve to da bi svoju jurnjavu univerzumom završio u skupini kolega fotona, kojima je svrha bila osvijetliti, obojiti i još malo zagrijati hrpicu pseće kakice.

Stojim u koloni automobila i poput stotina drugih dišućih ljudi u automobilima koji me okružuju čekam da se upali zeleno svjetlo na semaforu. Žurim nekamo ili nikamo, razmišljam o stvarima koje su izuzetno važne, pokušavam zamisliti da to nije potrebno, vidim se za upravljačem nekakvog žestoko muškog automobila, neke žestoko muške boje, vidim se kako, bez ijedne brige, čekam da se upali zeleno i posve mi je svejedno hoće li se upaliti odmah ili za deset minuta ili sutra ili se neće upaliti više nikada. Moj život može čekati ako ja tako odlučim, umišljam si i čekam. U mom filmu ja sam onaj famozni taj, ideal kojemu su sve brige rješive i kojemu su svi strahovi nepoznat pojam. I zato što imam to, ja imam sve. Tako ufuranome, ruka mi sama bježi na naslon vozačkih vrata i u tome trenutku, koji traje beskrajno dugo i nepojmljivo kratko, sve je točno onakvo kakvo treba biti. Nekoliko desetaka metara ispred mene svjetla semafora mijenjaju boje, po trilijarditi put crvenoj se pridružila žuta, a onda su obje ustupile pozornicu zelenoj. Vraćam se u svijet koji nazivam stvarnošću, oko mene žestoko muški automobil pretvara se u automobil, onaj on pretvara se u mene i zajedno polako krećemo, poslušno i u koloni, prema novim semaforima.

Nekoliko desetaka tisuća metara ispod semafora kojemu se približavam odvija se istinski nihilistički spektakl – nepregledan ocean rastopljenih stijena pretače se i klizi, gura se i sabija, materija stara poput svijeta. Svega nekoliko desetaka kilometara dijeli svijet mojih semafora od svijeta u kojima semafori nikada nisu i neće postojati. Kada bi automobilom mogao posjetiti taj svijet, moj bi put, ovisno o brzini kretanja, trajao između trideset minuta i jednog sata. U tome svijetu strahovi ne postoje. Taj svijet nije upoznao misao niti je svjestan svoga postojanja. Užareni ocean rastaljenih stijena savršeno je neosjetljiv na pravi univerzum egzistencijalne drame koja se odvija nekoliko kratkih kilometara iznad njega. Svi automobili i svi ljudi, čvrsto sputani svojim brigama, puzeći žure svojim svakodnevnim ciljevima. Primitivni strojevi njihovih primitivnih vozila kotrljaju se na primitivnim kotačima. Problemi i bojazni svakoga od njih veći su i značajniji od problema ostalih. Svakodnevni grč važniji je od nepojmljivosti svemira, jer briga donosi život, znači život, jest život. Kretati se, željeti, nastojati. Plamte umovi svih tih ljudi dok čekaju još jedno, sljedeće zeleno svjetlo. Veličina primitivnog stroja za čijim primitivnim upravljačem sjede određuje njihovu vrijednost u svijetu koji traži način da savlada očaj prolaznosti. Kolektivna žudnja za bezbrižnošću i ravnodušnošću opipljiva je i vidljiva, teška i gusta. Vrijedni i bezvrijedni, oni koji imaju i oni koji bi željeli imati, zajedno i poslušno i mrtvo čekaju sljedeće zeleno svjetlo. Tmasti oblaci zavisti i zlobe isprepliću se s osunčanim livadama dobročinstva i požrtvovnosti, a žarulja u odjeljku za crveno svjetlo postojano svijetli. Energija misli pretače se, poput usijane lave ispod njihovih nogu, oceani očekivanja i predrasuda, rijeke samodopadnosti i iskrene naivnosti sudaraju se i isprepliću, oplakujući mrtve obale spoznaje, neopterećene samom sobom. Kolona raste.

Nekoliko tisuća milijardi metara dalje od semafora na kojemu se i dalje nije upalilo zeleno svjetlo zvijezda nevažnoga imena postojano sagorijeva vodik. Njena je veličina nepojmljiva. Njen sjaj također, baš kao i temperatura njene jezgre bićima koja stenju pod pritiskom nekoliko bijednih desetaka stupnjeva Celzija. U nju bi se bez problema mogao smjestiti veći dio Sunčeva sustava, zajedno sa svim ljudima i njihovim problemima, željama i strahovima na planetu Zemlji. U tišini i bez publike zvijezda nevažnoga imena postojano se približava svome kraju. Završit će i svršiti spektakularnom eksplozijom čije boje i silinu neće opisati nijedno pero; pretvorit će se zatim u crnu rupu ili neutronsku zvijezdu ili bijelog patuljka. Drami čiju energiju ljudske misli nikada neće nadmašiti neće prisustvovati nitko, pa njena smrt neće biti pretočena u riječi ili zvuk. Zvijezda, čija veličina i sjaj nadilaze vrijednost najskupljeg primitivnog stroja, zaustavljenog ispred još jednog crvenog svjetla, u tišini i bez publike sagorijeva vodik i šalje trilijarde sićušnih, bezbrižnih fotona na dugi put prema semaforima i automobilima planeta Zemlje. Zvijezda je spektakularna, ona je velika. U svijetu zvijezde briga ne postoji. Zvijezda nikamo ne žuri. Zvijezda će umrijeti. Zvijezdi je svejedno. Točnije nije, jer zvijezda je zvijezda, nakupina materije i ništa više.

Na planetu Zemlji, iz primitivne ispušne cijevi primitivnog prijevoznog sredstva suknuo je primitivni dim, automobil se pomaknuo i za sobom povukao istu radnju istih, primitivnih vozila iza sebe. Na semaforu se upalilo zeleno svjetlo. Brige su nastavile živjeti. Čovjek će brinuti. Čovjek će žuriti. Čovjek će umrijeti.