Pripadaj državi, pripadaj gradu, pripadaj kvartu, pripadaj ulici, pripadaj zgradi, pripadaj jebenom katu, naposlijetku, pripadaj sobi u stanu u kojemu živiš. Svi koji ne žive u toj sobi su bića nižeg reda, gmizavci i jednostanični organizmi, nevjernici, krivovjernici, vrijedni najdubljeg pr(ij)ezira. Tko se rodio u istoj državi kao i ti vrijedi više od nesretnika koji, kao duša koja traži domaćina, nije imao mudrosti niti veličine odabrati baš tu, tvoju državu, pa je završio u nekoj drugoj ili trećoj, a tebe svakako nedostojnoj. Tko se rodio u obitelji koja se također rodila u obitelji koja se također rodila u obitelji koja se slučajno našla na području na kojemu prevladava jedna vjera, taj je time vrijedniji od onoga tko se rodio na nekom drugom, ne tako dalekom, području, jer moja je vjera bolja od tvoje, kako god okreneš.

To je tako komotno i ugodno i jednostavno. Rodiš se, ni kriv ni dužan, i samim time svrstan si u birano društvo boljih-od-drugih, ekipu koja pažljivo bira nove članove, prebrojava krvna zrnca, poput prekasno preminulog prvog hrvatskog predsjednika i režisera najveće gospodarske pljačke na ovim prostorima. Rodiš se ti tako u Hrvatskoj i eto te među Hrvatima, bez da ti je ponuđena mogućnost izbora. Najčešće to znači da si automatski i Hrvat. Time ti je u dušu usađena ljubav prema šahovnici, koju od milja nazivaju hrvatskim povijesnim grbom, prema kamenu Dalmacije, šumi Gorskog Kotara, gemištu Zagorja, iseljenicima Slavonije, nečemu Siska i Petrinje, autocesti Like, cijenama Dubrovnika i separatizmu Istre. Sve to voliš jer su se tvoji majka i otac baš maznuli na ovim prostorima i potom te odlučili roditi baš ovdje. I pošto se sve to dogodilo ovdje, od trenutka rođenja imaš voljeti Dinamo ili Hajduk ili Rijeku, a svakako vatrene i vukove i kauboje i kakve već ne naplavine sportskih gastarbajtera koji se povremeno okupe ne bi li branili boje domovine, dok im misli lete prema međunožjima njihovih manekenki, nulama njihovih bankovnih računa i destinacijama onkraj svijeta.

Fascinantna je ta instantna pripadnost narodu. Generacijama ljudi koji su prije tebe pripadali istoj nakupini osoba, zaključanih unutar određenih granica i međa. Nemaš s njima apsolutno ništa zajedničko, osim da si se rodio na istom području i starci su ti, iz ovih ili onih razloga, također zapeli ovdje. Automatski si ti taj narod. Ti si taj koji je u stoljeću sedmom došetao iz pitaj-boga-odakle i odlučio sidro baciti baš ovdje, ti se se stoljećima borio protiv (ili prčio ispred) Turaka, Mletaka, Austrougara… Ti si taj koji je u prvom svjetskom ratu branio boje vlasnika tvoje vlastite guzice da bi se u drugom svjetskom ratu svrstao u redove tobožnjih domoljuba ili zadrtih socijalista. Ti si u Velikom privatizacijskom ratu (tepaju mu i Domovinski rat) bio taj koji je namazao Srbende i četnike i komunjare, ti, baš ti, dojenče staro pet dana, rođeno usred Hrvatske i time zaslužno za sve što su pripadnici plemena koje ovdje živi ikada napravili. Bebo, ti si prodala Dalmaciju i obalu Italiji – zar sam rekao prodala? Predala. Ti si bebo, za interese Hrvatske, pardon njenih pravih vladara, jurišala zajedno s Nikolom Šubićem na njegovom slavnom istrčaju na Turke u Sigetu. Bebo hrvatska, ti si također osvojila treće mjesto na svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine. Ti si bebo ono što bi sve druge bebe, njih osam trilijardi rođenih i istom trenutku, željelo biti.

“Si vidio kako smo ih natukli sinoć, mater im jebem srpsku”, često je moguće čuti nakon većih sportskih uspjeha naše reprezentacije protiv reprezentacije onih drugih, manje vrijednih, u nekom sportu. Uvijek ih mlatimo i pobjeđujemo mi. Ti i ja. Svi mi kao da trčimo travnjakom ili cvilimo tenisicama po parketu dvorana i stadiona diljem svijeta. Mi smo pobijedili, ali jebiga, honorar nije sjeo nama, već eto njima, onima koji su zaista trčali i pobijedili. I koji žive počesto izvan granica zemlje za koju bi dali sve udove, tri četvrtine svoje krvi, pola mozga i prvorođeno dijete, ali ne i dio zarade. Ali kad krene huk mužjački iz one TV reklame, koja nešto trabunja o kapljicama kiše i čemu već ne, uspali se svaki pravi Hrvat, pred očima mu osvane ćela bana Jelačića, brada Šubićeva, omča oko vrata Todorićevog uzora Zrinskog, osvane mu Tuđman, koji u maniri Hitlera prosipa litre sline dok usplamtjelo vrišti o Hrvatskoj i Hrvatima i stoljetnome snu, a iza čijih leđa se ruše tvornice, propadaju gospodarstva i rasprodaje se država. Sve se to nakupi u preponama pravog Hrvata, pa kad ga dotakne ona testosteronska pjesma i zavijori mu se pred očima dvajspet šahovskih polja, on se odmah laća noža i pogledom traži neki nevjernički, četnički, komunistički vrat, da ga reže. Ili gol ili koš da ga napuni loptama. Svakoj pravoj Hrvatici, pak, pred očima su horde ćevapa, koje treba domoljubno ispeći, cisterne piva koje treba rashladiti i potom donijeti uspaljenim mužjacima, da bi potom i same sjele pred telku iz Konzuma, kupljenu na domoljubnoj akciji “Ajmo naši” i zdušno navijale za svoje, moje, tvoje, a uvijek naše.

Ne vidi jadni Hrvat, Zagrepčan, Splićo ili neki peti, da je takav, pripadnošću opijen, tako podatan, mekan, vlažan između nogu i u plodnim danima, ne osjeća, tako lokalpatriotizmom podmazan, prodiranje natrulog, ali uspravnog i učinkovitog manipulacijsko-eksploatacijskog penisa u svoje intimne prostore. Ne osjeća kako je lako upravljiv u svojoj želji da pripada jednom Isusu, gradu Zagrebu, Mamićevom Dinamu ili Todorićevoj Hrvatskoj. Ne osjeća, jadan i sirot, da mu emocije i reakcije mogu biti upravljane tako jednostavno i predvidljivo, po potrebi. Ako osjeti, taj lokacijom rođenja zaluđeni jadnik, da mu njegovi pravi vlasnici, počesto najveći Hrvati i Zagrepčani i Riječani i što već ne, prazne novčanik, ovi će mu pred oči baciti tek par zrnaca jeda i jada – razljutit će da pažljivom predstavom u kojoj neki drugi, oni tamo, tvrde da su bolji. Učas će naš jadnik zaboraviti novčanik i uključiti se u mahnito gledanje TV dnevnika i proklinjanje majke Slovencima i Srbima i svima po redu.

Birat će, jadnik, svoje predsjednike. Ljutit će se, jadnik, što mu saborski zastupnici ne ispunjavaju njegove želje i svoja obećanja. A potom će se spremno i podatno uključiti u nove izbore, slušati nova obećanja onih kojima usta nikad nisu bila punija Hrvatske, a džepovi tvojih novaca. Ali neće brinuti, jer rođen je u Hrvatskoj. Hrvat je. Njegov je grad bolji od drugog grada u Hrvatskoj i razbit će pičku bilo kome tko je iz tog drugog grada. Njegov je kvart bolji od drugog kvarta, s jednako razjebanim cestama i neožbukanim kućama i propalim nadama. Neće naš jadnik brinuti, jer pripada naciji koja je svašta lijepo napravila, natukla Turke, porazila Srbe, osvojila ovo i ono u sportu. Imamo Hrvatsku, kažu, bolju od svih ostalih! Šteta je samo da si za nju ne možemo kupiti pola kile kruha u dućanu.