Sedma sezona, četvrta epizoda, do te sam dogurao, a gurat ću i dalje. Kroz ovu seriju, kao i kroz sve ostale slične priče i epove, provlači se taj motiv ultimativnog zla, beskrupuloznog, socijalno neosjetljivog, imunog na moral, etiku i ostale uzvišene gluposti. Zlo je uvijek samo zlo, dosadno zlo. Tek zlo i ništa više. Priznajem te se disklejmam da je mi je kraj priče i dalje skriven i nepoznat, nekad davno sam pokušao s knjigama i dogurao do druge, iz knjižnice, a onda se treća nikako nije vraćala, pa kad će, pa hoće i neće, pa postadoh lijen i odustah. Nešto godina kasnije, eto serije i komocije. Ne znam kako priča završava, ne znam koja je svrha svih likova, pa tako i ovih zlih, ako je uopće imaju. Imajući to na umu, pišem dalje.

White walkeri, ti zli, ledeni, tajnoviti šetači do sada su uglavnom samo šetali. Pobili su ponešto usput, sravnili poneko selo u ledenim bespućima prek’ Zida. U ovom dijelu priče su, valjda, na putu prema Zidu s novim kadrovskim pojačanjima u obliku divova i mrtvih koje su oživjeli, moćima koje im davno podariše Djeca šume. Pa iako u sedmoj sezoni radnja piči kao u fast-forwardu i putovanja s jednog kraja Westerosa na drugi traju koliko i pauza za reklame, o šetačima ni traga ni glasa. Sjajno simulirano stvarno stanje stvari u svijetu, tom svijetu, u kojemu očito nitko osim Jona Snowa i nekolicine članova Noćne straže, niti je ikada čuo za bijele šetače ili hodače ili kako već, a kamoli da bi kojeg možda vidio ili mu sprašio komad dragonglassa u leđa. Ne zna nitko, ne znamo ni mi. Slutim da će se odjednom pojaviti u King’s Landingu (malo izvornih, a malo od mene prevedenih naziva, jer eto), a mi ćemo saznati da je cijeli kontinent već pao i da su svi mrtvi, pa čak i Snow. Opet. Tj. nije, jer je sada i on šetač, kao i svi njegovi bivši Zidari. No to su samo nagađanja. Idem se malo pozabaviti smislom tih gmizavih smrzotina.

Dakle, što oni žele? Ako imaju neku svrhu, nije mi poznata, još, a dok mi nije poznata, pitanje o njihovim motivima muči me sve više. Baš kao što je Sauron u Gospodaru prstenova želio prekriti svijet novom tamom, i šef bijelih šetača, pardon, kralj, također želi pokoriti i uništiti sve štu mu se nađe na putu. Motiviran je povećanjem broja svojih sljedbenika, dakle razumije brojeve i njihove odnose. Vjerojatno je solidno potkovan i u pogledu taktike, iako mu na ruku ide činjenica da sve što ubije može i oživjeti te pridružiti svom timu. O reprodukciji i mogućem spolnom životu bijelih hodača ne nalazim spomena, što vjerojatno znači da im svijet izgleda puno drukčije od našeg, u kojemu su međunožje i put do njega motiv kojeg ne može mnogo toga nadmašiti. Uzdižu li se ikako u pogledu kulture ti bijeli šetači također mi nije poznato. Ne trebaju hranu, što znači da su lišeni potrebe razmišljanja o agrarnoj politici, raspodjeli resursa i sličnim temama. Obrazovanje također nije dio repertoara njihovih aktivnosti na razini pojedinca ili cijelog kolektiva, dakle niti u tom sektoru nema potrebe za zapošljavanjem. Nagađam da u cijeloj toj rasi ima tek nekolicina zaista zaposlenih, premda se oni vjerojatno ne nabacuju titulama. Kralj vjerojatno ima svoje generale, zapovjednike ili što već, iako donekle sumnjam u to – po meni bi bilo napetije da se komunikacija odvija telepatski i još šifrirano. Što nakon svega ovog preostaje šetačima osim da – šetaju.

Pretpostavimo da su bijeli šetači hodači ostvarili svoj cilj i cijeli su Westeros pretvorili u ogroman friđ. Pobili su, a potom i oživjeli sve, ali baš sve pripadnike ljudske rase, njihove zmajeve, konje, sve što bi ikada moglo evoluirati u neki oblik života, dovoljno inteligentan da im se suprotstavi, nekada u dalekoj budućnosti. Dakle, ubili su čak i one sićušne crvuljke koje poznajemo pod imenom waterbear – jer, nikad ne znaš. I što sad?

Šetnja je završila, obišli su cijeli kontinent, na drugi im se ne ide, jer i tamo bi bila ista priča. Sve što je živjelo, sada živi u obliku hodača, ljudi i sva ostala inteligentnija bića istrijebljeni su poput proizvodnje u Hrvatskoj. I što sad? Srećom je kontinent dovoljno velik, jer bi u protivnom, nakon što pobiju sve zečeve i miševe i sva ostala bića, Westeros izgledao poput trajekta u sezoni, šetači nagurani rame uz rame, stišću se jedan uz drugog, a oni nespretniji i nesretniji padaju s litica u more, jer na kontinentu jednostavno nema više mjesta za njih. Guraju se i čekaju. Čekaju što?

Što bi jedan bijeli hodač mogao raditi jednom kad je pobio sve živo? Našetao se, brat bratu, više nego dovoljno. Zaljubiti se ne može, nema tu seksa i flerta, novac ne postoji, moć je nepoznat pojam, baš kao i vlasništvo. Niti se što proizvodi niti se što događa. Svijet stoji na mjestu i oni stoje s njim. Pogleda povremeno poneki od njih u mećavom zastrto nebo, ali tamo ne vidi ništa osim nijansi sive i bijele i crne i dosadne. S noge na nogu, dan, mjesec, godinu, pet, sto. Šetač pogleda šetača do sebe, i ovaj bulji u horizont, dok mu susjed leti s litice u more, leti i šuti, jer stvoren je da šeće, ne kuži on gravitaciju i ponore i strah. Odjednom, jednom hodaču kao da je nešto palo na pamet, podigao je pogled prema obzoru, udahnuo kao da će nešto reći, zadržao dah, čak je pridigao i ruku, no ona je već u sljedećem trenutku klonula, dah je izašao iz zaleđenih pluća (ako uopće dišu?) i pogled se vratio… nekamo. Šetači tako gledaju jedni druge, a zapravo ih ne vide. Ili možda ipak, negdje duboko u njima, tinja neugasli plamen neumrle duše? Nadam se da ne. Još će na kraju i JC sanići s neba da se pridruži snagama reda i dobra u konačnom obračunu.

Koji je smisao zla kada zlo izgubi smisao? Kada ultimativna moć ostvari sve svoje ciljeve i potroši sve mete; sve je pokoreno, ubijeno i onesposobljeno. Nema više neprijatelja, jer su svi pretvoreni u prijatelje, nesposobne razmišljati i prosuđivati, pa nema opasnosti od pobune, odmetništva ili drugih oblika ugroze ustavno-pravnog poretka. Što tad? Gdje je smisao kada nema ni ljubavi ni novca ni moći? Samo zlo, zločesto, opasno, nemilosrdno, srca tvrdog poput leda bespuća iz kojih je poteklo. Što radi zlo kada ostane samo doma, kada se nema kome unositi u lice, prijetiti mu ili ga ubiti? Ne može čak niti samo sebi reći da je zlo, jer nije svjesno samo sebe. Što bi tada moglo činiti jedno takvo zlo, prepušteno samo sebi, s ostvarenim ciljevima kojih nikada nije bilo svjesno. Što bi radio Sauron da je svijet porobio i zacrnio? Iskorištavao bi ih za što točno? Proizvodnju oružja, možda, ali za što? Opljačkao bi ih, ali da bude bogatiji od koga? Pred kim se zlo može kurčiti, kad preostane jedina kara na svijetu?

U Westerosu bi moglo biti svakakvih odgovora. Možda ovi šeću samo kad su zime. Možda izjure van, potuku što stignu i potom šmug natrag na sjever do sljedeće prilike. Moguće je također i da se, jednom kad zatru ovaj pravi, toplokrvni život, i oni sami počnu grijati i otapati i prometnu se, u svijetlu sunca koje se uzdiže iznad obzora, u ljude bolje od ljudi koji su nekada bili, bez neprijateljstava i zlopamćenja. Moguće je također da hodači posjeduju neke oblike svijesti i težnji višim ciljevima, pa se u stoljećima mrkle i ledene dosade poneki od njih zapitaju čemu sve ovo, odakle su, kamo idu ili, bolje rečeno, ne idu i to već 487 godina.

Iz dubine im duše želim da pronađu smisao i svrhu i svijest, ako ih već nemaju. Jer dok smo mi procijenjivali veličinu grudnjaka crvene svećenice u mnogim susretima s njenim svetim grudima, šetači su svoje tihe, tužne i ledene živote vodili u tami i tišini i ledu, skriveni od svijeta, pa i od nas. Premalo ih gledamo, premalo o njima znamo, još ako se ispostavi da im je svrha jednaka svrsi snijega koji pada svake zime da bi se potom otopio, bit ću beskrajno tužan. Zašto zlo ne bi bilo poput Todorića, pa da ostavi i ponešto živo, da bude zabavnije i svrsishodnije.